Otvori blog     

Da reci su mrva - pekaru imam, nahranicu gladne...

"Priroda kise uvek je ista, al' od nje raste trnje u pustinji i cvece u oazi" Arapska poslovica

21.04.2012.

Danas

Kad covek krene da izvestava sa takmicenja osnovaca u znanju o saobracaju, pa ne ponese dokumenta, ne ukljuci svetla, ne sveze pojas, ne ukljuci zmigavce na skretanje 800m od kuce i ne vidi auto na 15 metara. A sve to vidi pandur! Otkud li pandur na regulisanju saobracaja!?! -Jesi li ti zaljubljena ili spavas jos? -Kako necu spavati, pa tek je 12 sati!!! P.S. I onda udjes u kafanu da te neka rakijica razdrma.

08.04.2012.

Dokolica - vrazja rabota

- Ima li kakav frajer? - A gde, lepa moja, radim 20 sati od kad je pocela ova predizborna kampanja, nemam vremena ni na sebe da mislim! A dodje onda slobodan dan i svasta se coveku uvrze u glavu, a da nije posao. Izvuce sve one likove najsvezije, a zapostavljene. Seti se da je zivo, emotivno, a ne samo poslovno bice. Pa ga tako stisnu neke ceznje, tuge i nedostajanja. Preturi po glavi, srcu i dusi, sve ono sto je trebao da preturi onda kad se i desilo. Dodju vremena, kad se svaka boljka, koliko god je odlagao, mora odbolovati. Dokon mozak, djavolje igraliste! P.S. Sreca, pa je ujutru ponedeljak.

15.12.2011.

Bas ti...

"Oni zbog kojih srca osećamo kao ranu, ali ranu zbog koje se jedino živi, u sećanje nam banu i kad zavolimo druge i osetimo se nesrećni i krivi." DESANKA MAKSIMOVIC

30.11.2011.

Sve ti je kruzenje, moj ti! I sve smena. A ja volim samo uzbrdo!

Nekako, ceo svet je priroda. U njoj sve kruzi. I kako u prirodi kruzi tako, analizirajuci sve drustvene stvari, shvatis da ipak sve krug, krug, vrtlo, spirala, ali opet krug, pa ma kako bio visociji i rastao. I da su sve stvari smenjive. Kao ona poslovica koja kaze da posle kise dolazi sunce. Kao sto belo nije dovoljno belo bez crnog. Kad gledam svoj zivot unazad, koliko god da je bio lud (pozitivno) uvek je imao neku logicnu i uzlaznu putanju. Lepo odrastanje, iz malog mesta, u vece, pa jos vece, skola kako treba, sve redovno, ljubavi kako treba u odredjenim godinama, zabave uvek, putovanja... Svega. Na vreme (ja jos i pre vremena, u pocetku tog puberteta, koji smatram da nije ni postojao kod mene) naucim da uvek pakujem sve u lepse boje. I da se ne treba nervirati kad ne mozes da pomognes, jer od toga samo boli zeludac. Ipak, dodje tako neko vreme... Zavrsis fakultet, sve kako treba, i onda posao, i onda ekonomska kriza i onda katastrofalno stanje na berzi rada... Ali opet guras, uvek imas neku ideju pred sobom, bice bolje, bice, videce neko rad, trud... I onda dodje do te granice kad vise ne pomaze ni rad ni trud, jer shvatis da firma propada i da se nece izvuci... Opet, do novog posla nadjes zanimaciju, upises npr. specijalizaciju i zanimas se, konacno slusas nesto sto volis... Ali opet fali posao... I opet nesto nadjes i opet u firmi koja tavori... Onda odjednom izleti nesto sto zvuci dobro, cak iako se vracas u svoj grad, neka je, na neko vreme, dobra prilika, dobra odskocna daska... krene fino i opet odjednom firma u propast. Jbte, pomislim, da li to ja nosim losu karmu za firme!?! Ali nije poenta sve ovo - previse uvoda :) Poenta koju hocu da kazem je... Kad sve izgleda kao da je super, kad ti nosi osmeh na licu i sve ostale stvari su ti nekako lepe. Cveta posao, druzenje na sve strane, ljubav... pa ljubavi i nema toliko, ali je ima dovoljno, a i ne treba ti previse, dobro ti je... A onda sve stane. A kad stane jedno (a meni je trenutno najbitniji posao, jbga, od necega treba da se zivi, da ne zavisis od roditelja), kao da sve nekako stane. Jos ovo ucmalo vreme, ljudi koji se zavuku u svoje kuci, ja koja ne znam sta da radim od sebe, pa prespavam pola dana, izgubim nit i sa osecanjima. Nema ni ONOG MALOG da me porukom oraspolozi (kao da je i njemu neka ravnina dosla...) Cimas se, pokusavas nesto, ali niodakle nekog znaka da ce se nesto promeniti, a ti i dalje cekas taj znak. I nisi prisutan. Uhvatim sebe da od kad se probudim, prebuljim u ovaj komp, a da nista pametno ne radim. Kakav ruzan period! A ne znas odakle da ga promenis. Nekako tones u sebe, kad znas da u ovo doba treba da si hiperaktivna, nasmejana devojka u potrazi za novim pricama koje ce tvoju karijeru i tvoje JA zadovoljavati. A kazu i Saturn taj gadni, nikako da mi izadje iz znaka. Haha. Sta hocu da kazem? Hocu, bre, da kazem da se nadam, da ce konacno, to kruzenje u prirodi i u mom zivotu poslednjih godina konacno krenuti u spiralu koja ce uzbrdo da se penje, da zasja i obasja. Pa, valjda nesto i mora posle ovakvog perioda. Ja mrzim kruzenje, mrzim smene. Ja sam navikla, ja samo umem uzbrdo da se penjem, nek je i polako, ali samo uzbrdo. DAj, vise bre! (e, ispricah se ja propisno i izfilozofirah za 5 minuta, sta cu kad imam vremena. odoh da odgledam koji film jos dok sunce zubatno ne izadje)

09.11.2011.

U coveku sveto trojstvo - magarac, pas i papagaj

Bog rece magarcu: Ti ces se zvati magarac. Ti ces rintaciti po celi dan i zvace te glupim. Ziveces 20 godina. Magarac odgovori: Uh, to ne zvuci kao dobar zivot. Mogu li ja da zivim 5 godina? I Bog pristane. Onda je Bog stvorio psa. Bog rece... psu: Ti ces se zvati pas, ziveces kao potcinjena zivotinja, ziveces od ostataka sa stola i cuvaces kucu. Ziveces 35 godina. Pas odgovori: Mogu li ja onda da... zivim 15 godina? I Bog pristane. Onda je Bog stvorio papagaja. Bog rece papagaju: Ti ces se zvati papagaj. Sedeces u uglu dnevnog boravka, ponavljaces sve sto ljudi kazu, i iritiraces svakoga. Ziveces 75 godina. Papagaj odgovori: A kako bi bilo da ja zivim samo 50 godina? I Bog pristane. I onda je Bog stvorio muskarca⦠Bog rece muskarcu: Ti ces biti ljudsko bice, muskarac, i ziveces odlican zivot. Ti ces biti mudar i pametan, i vladaces i odlucivati na ovom svetu. Ziveces 20 godina. Muskarac odgovori: To zvuci kao jako dobar zivot, al zar ne bi mogao ziveti malo duze? (ovde je muskarac po prvi put iskoristio svoju inteligenciju.) Mogu li dobiti onih 15 godina sto magarac nije hteo, onih 20 sto ih je pas odbio i onih 25 sto papagaj nije zeleo? I Bog pristane. Zato muskarac zivi odlican zivot dok ne napuni 20 godina. Onda se ozeni. Sledecih 15 godina rintaci po celi dan i zovu ga glupim. Onda dobije decu, zivi od ostataka sa stola i cuva kucu sledecih 20 godina. Zadnjih 25 godina sedi u uglu dnevnog boravka, ponavlja sve sto drugi kazu i iritira svakog! :D

29.10.2011.

Ako zalutate!

Ako vam padne na pamet da odete u selo Štitkovo (a neće sigurno, već samo možete da zalutate), zamislite se dobro. Kakvo mesto moze biti okruženo planinama Mučanj, Jadovnik i Čemernica, a zaseoci su Trudovo i Smudinoge!?! Tu ju bila poslednja turska kula, u njoj je bilo poslednje utočište četnika u II sv. ratu, a posle njih Udbina mučionica. Spas: poneti flašu rakije, zajahati konja (ima ih u izobilju) i uživati u prirodi dalje od sablasnog centra s Udbinom mucionicom. Ili provesti dan s drvosečama iz Bosne, trojicom divne braće i teta Milicom koja im sprema hranu. Videti toliko teškog rada i toliko poštenja i pozitivnih misli na jednom mestu, leči od zlovolje.

15.10.2011.

TUGA, ISTINA, BEZOSECAJNOST, NESVESNOST I LICEMERJE.

27.09.2011.

Iz i Iza

Ja i on (deo prepiske): - Uspeh ti se u ocima vidi. - Jest' vala, umem i ocima da glumim. - Ljudi citaju iz ociju. - Ja cenim nadljude, oni znaju citati i iza ociju. - Je l'? Znas nekog takvog? - Verujem da ce se pokazati! - Aham! :P

25.09.2011.

ZA MENE JE OVO FOTKA MILENIJUMA!

25.09.2011.

OBRNUTO

KAZU DA POSLE KISE DODJE SUNCE. A KOD MENE TO NEKAKO NIKAKO TAKO. ONO SUNCE KOD MENE TOLIKO UPRZI JAKO, TOLIKO SIJA I GREJE, DA CINI TI SE NISTA NE MOZE DA GA OMETE. A ONDA ODJEDNOM, SAMO GRUNE TAKVA OLUJA, I SVE STO TE UGREJALO, ODJEDNOM ZALEDI. I CINI SE NIKAKO DA POSLE SUNCE MOZE DA PROVIRI IZA OBLAKA I MAGLE KOJU OLUJA OSTAVI ZA SOBOM...


Stariji postovi

Da reci su mrva - pekaru imam, nahranicu gladne...
<< 04/2012 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
2930


Rece Otto Ludvig, a ja podrzah:
"KO NEBO NE NOSI U SEBI UZALUD CE GA TRAZITI U CITAVOM SVEMIRU."

iz Talmuda:
"Budi jako oprezan da ne rasplaces zenu, jer Bog broji njene suze. Zena je nastala od muskarcevog rebra. Ne od njegovih stopala, da se po njoj gazi. Ne od njegove glave, da se njome vlada, nego od boka, da mu bude jednaka. Ispod ruke da bude zasticena i pokraj srca, da bude voljena."

BESMRTNA PESMA , Miroslav Antić
Ako ti jave: umro sam
a bio sam ti drag,
možda će i u tebi
odjednom nešto posiveti.

Na trepavicama magla.
Na usni pepeljast trag.
Da li si ikad razmišljao
o tome šta znači živeti?

Ko sneg u toplom dlanu
u tebi detinjstvo kopni.
Brige...
Zar ima briga?
Tuge...
Zar ima tuga?

Po merdevinama mašte
u mladost hrabro se popni.
Tamo te čeka ona
lepa, al lukava duga.

I živi!
Sasvim živi!
Ne grickaj kao miš dane.
Široko žvaći vazduh.
Prestiži vetar i ptice.

Jer svaka večnost je kratka.

Odjednom nasmejani
u ogledalu nekom
dobiju zborano lice.

Odjednom: na ponekom uglu
vreba poneka suza.

Nevolje na prstima stignu.
Godine postanu sivlje.

Odjednom svet, dok hodaš
sve više ti je uzan
i osmeh sve tiši
i tiši
i nekako iskrivljen.

Zato živi, al sasvim!

I ja sam živeo tako.
Za pola veka samo
stoleća sam obišao.
Priznajem: pomalo luckast.
Ponekad naopak.
Al nikad nisam stajao.
Večno sam išao.
Išao...

Ispredi iz svoje aorte
pozlaćen konac trajanja
i zašij naprsla mesta
iz kojih drhte čuđenja.

I nikad ne zamišljaj život
kao uplašen oproštaj,
već kao stalni doček
i stalni početak buđenja.


A onda, već jednom ozbiljno
razmisli šta znači i umreti
i gde to nestaje čovek.

Šta ga to zauvek ište.

Nemoj ići na groblja.
Ništa nećeš razumeti.
Groblja su najcrnji vašar
i tužno pozorište.

Igrajući se nemira
i svojih bezobličja,
zar nemaš ponekad potrebu
da malo krišom zađeš
u nove slojeve razuma?
U susedne budućnosti?

Objasniću ti to nekada
ako me tamo nađeš.

Znaš šta ću ti učiniti:
pokvariću ti igračku
koja se zove bol,
ako se budes odvažio.

Ne lažem te.
Ja izmišljam
ono što mora postojati,
samo ga nisi još otkrio,
jer ga nisi ni tražio.

Upamti: stvarnost je stvarnija
ako joj dodaš nestvarnog.

Prepoznaćeš me po ćutanju.
Večni ne razgovaraju.

Da bi nadmudrio mudrost,
odneguj veštinu slušanja.

Veliki odgovori
sami sebe otvaraju.

Posle bezbroj rođenja
i nekih sitničavih smrti,
kad jednom budeš shvatio
da sve to što si disao

ne znači jedan život,

stvarno naiđi do mene
da te dotaknem svetlošću
i pretvorim u misao.

I najdalja budućnost
ima svoju budućnost,
koja u sebi čuje
svoje budućnosti glas.

I nema praznih svetova.

To, čega nismo svesni,
nije nepostojanje,
već postojanje bez nas.


Ako ti jave: umro sam,
evo šta će to biti.

Hiljade šarenih riba
lepršaće mi kroz oko.
I zemlja će me skriti.
I korov će me skriti.
A ja ću za to vreme
leteti negde visoko.
Upamti: nema granica,
već samo trenutnih granica.

Jedriću nad tobom u svitanja
niz vetar klizav ko svila.
Razgrtaću ti obzorja,
obrise doba u povoju
i prizore budućnosti
lepotom nevidljivih krila.

I kao nečujno klatno
zaljuljano u beskraju,
visiću sam o sebi
kao o zlatnom remenu.

Prostor je brzina uma
što sama sebe odmotava.
Lebdeću u mestu, a stizaću
i nestajaću u vremenu.

Odmoriću se od sporednog
kao galaktička jata,
koja su srasla pulsiranjem
što im u nedrima traje.

Odmoriću se od sporednog
kao ogromne šume,
koje su srasle granama
u guste zagrljaje.

Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ptice,
koje su srasle krilima
i celo nebo oplele.

Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ljubavi,
koje su srasle usnama
još dok se nisu ni srele.

Zar misliš da moja ruka,
koleno,
ili glava,
mogu da postanu glina,
koren breze
i trava?

Da neka malecka tajna,
il neki treperav strah
mogu da postanu sutra
tišina,
tama
i prah?

Znaš, ja sam stvarno sa zvezda.
Sav sam od svetlosti stvoren.

Ništa se u meni neće
ugasiti ni skratiti.

Samo ću,
obično tako,
jedne slučajne zore
svom nekom dalekom suncu
zlatnih se očiju vratiti.

Kažnjavan za sve što pomislim,
a kamoli što počinim,
osumnjičen sam za nežnost
i proglašen sam krivim
što ljubav ne gasim mržnjama,
već novom, većom ljubavlju
i život ne gasim smrtima,
već nečim drukčije živim.

Poslednji rubovi beskraja
tek su početak beskrajnijeg.

Ko traje dalje od trajnijeg
ne zna za kratka znanja.
Nikad se nemoj mučiti
pitanjem: kako preživeti,
nego: kako ne umreti
posle svih umiranja.


Ako ti jave: umro sam,
ne brini. U svakom stoleću
neko me slučajno pobrka
sa umornima i starima.

Nigde toliko ljudi
kao u jednom čoveku.

Nigde toliko drukčijeg
kao u istim stvarima.

Pročeprkaš li prostore,
iskopaćeš me iz vetra.
Ima me u vodi.
U kamenju.
U svakom sutonu i zori.

Biti ljudski višestruk,
ne znači biti raščovečen.

Ja jesam deljiv sa svačim,
ali ne i razoriv.

A sva ta čudesna stanja
i obnavljanja mene
i nisu drugo do vrtlog
jednolik,
uporan,
dug.

Znaš šta su proročanstava?
Kalupi ranijih zbivanja
i zadihanost istog
što vija sebe ukrug.

Pa što bismo se opraštali?
Čega da nam je žao?
Ako ti jave: umro sam,
ti znaš - ja to ne umem.

Ljubav je jedini vazduh
koji sam udisao.
I osmeh jedini jezik
koji na svetu razumem.

Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.

Nemoj da budeš tužan.

Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast,
čudno drag.

Noću kad gledaš u nebo,
i ti namigni meni.

To neka bude tajna.

Uprkos danima sivim,
kad vidiš neku kometu
da vidik zarumeni,
upamti: to ja još uvek
šašav letim i živim.

HIT DANA

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
9941

Powered by Blogger.ba